Povratak

Nakon uspješno provedenih vojno-redarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja”, u proljeće i ljeto 1995. godine, Hrvatska je oslobodila najveći dio svoga okupiranog teritorija i učvrstila međunarodni položaj. Trebalo je još osloboditi hrvatsko Podunavlje, koje čini u postotcima 4,5% hrvatskog državnog teritorija. To je bogato područje, izlazi na Dunav i nerazdvojni je dio hrvatske države. Ovdje je i Vukovar-simbol stradanja i obrane Hrvatske. Od početka Domovinskog rata govorilo se: “Rat je počeo i završit će u Vukovaru”.

Hrvatska vlast pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana izabrala je mirni put za oslobođenje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Željelo se izbjeći daljnje žrtve, a istovremeno uvažiti zahtjeve međunarodne zajednice. Velike sile pokazivale su veliku zabrinutost za ostanak Srba na ovom istočnohrvatskom području, a uopće se nisu skrbile za položaj tisuća prognanih Hrvata.

Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu potpisan je 12. studenoga 1995. godine (poznat kao “Erdutsko-zagrebački sporazum”). Omogućen je povratak okupiranog područja u ustavno-pravni poredak republike Hrvatske, najavljen je svršetak rata, razvojačenje okupatorske vojske, povratak prognanika kućama, bez ikakve srpske autonomije. Domaća javnost, a posebno prognanici koji su se pitali kako organizirati suživot na tom području, hladno su primili ovaj sporazum.

U prosincu 1995. godine osnovan je Ured privremen uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Vijeće sigurnosti UN svojom je rezolucijom iz siječnja 1996. godine utvrdilo da će civilne i vojne međunarodne snage UNTAES, pod zapovjedništvom prijelaznog upravitelja Kleina provesti ovaj zadatak u roku godine dana. Od travnja 1996. godine stožer generala Kleina je u Vukovaru. U svibnju i lipnju 1996. godine izvršeno je razvojačenje Podunavlja. Vukovar je priključen na telefonsku mrežu Republike Hrvatske. Prijelazna policija je počela preuzimati dužnost, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvoren je cestovni i riječni promet, a hrvatska zastava postavljena je na hrvatskim granicama.

Srbi još uvijek zahtijevaju autonomiju i ne odriču se svojih paradržavnih organa vlasti. Počela je obnova nekih mjesta, ali se prognanici još ne mogu vraćati. Razminiranje je tek u začetku. U ljeto 1996. godine objavljeno je da je mandat UNTAES-a produžen do 15. srpnja 1997. godine.

U drugoj polovici 1996. nastavljen je mukotrpan posao korak po korak za reintegraciju hrvatskog Podunavlja, ulaskom javnih poduzeća i pregovorima o uspostavi hrvatskog školstva, zdravstva i sudstva.

Panorama grada u okolici Vodotornja.

U listopadu 1996. uslijedio je izvještaj Haškog suda o završnoj ekshumaciji 200 tijela na Ovčari.

Predsjednik Tuđman je prvi put došao u kraći posjet Vukovaru 3. prosinca 1996. godine.

Na putu daljnje reintegracije hrvatskog Podunavlja i stalnog pojačanog interesa međunarodne javnosti bilo je potrebno donijeti nekoliko zakona i odluka. Zakon o oprostu, djelovanju Zajedničkog vijeća općina (srpskih) i Zakon o konvalidaciji, kojim se priznaju akti i odluke iz radoblja djelovanja vlasti nepostojeće paradržave. Hrvatska vlast je određeni broj ljudi izuzela od Zakona o oprostu. Bivši načelnik općine Vukovar Slavko Dokmanović uhićen je i otpremljen u Haag na sud za ratne zločince.

Republika Hrvatske je ovim zakonima potvrdila da je spremna svim građanima osigurati demokratska i ljudska prava, pa tako i Srbima koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu. međutim, ovi zakoni naišli su na hladan prijem u hrvatskoj javnosti, posebno kod prognanika, koji se još uvijek nisu mogli vratiti kućama.

Na izborima održanim 13. travnja 1997. godine u Vukovaru je većinu dobila hrvatska opcija (HDZ i nezavisni). Izabrani članovi s liste Srpske demokratske stranke ometali su konstitutiranje tijela gradske uprave, ipak, ponovo je za gradonačelnika izabran Vladimir Štengl. od ljeta 1997. godine uredi Gradskog poglavarstva su u Vukovaru.

“Vlak mira” u kojem je bio predsjednik Tuđman i predstavnici cijele Hrvatske posjetili su Vukovar 8. lipnja 1997. godine. Tom je prilikom predsjednik Tuđman rekao: “Vukovar simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatskih želja za povratkom na istočne granice, na Dunav, o kojem pjeva hrvatska himna...”

Kao što se moglo očekivati Vijeće sigurnosti UN produžilo je mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998. godine, ali su promijenjeni uvjeti i polovina vojnih snaga se odmah povukla.

Hrvatska vlada osnovala je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja, brzog povratka i normalizaciju života. Odbor za Vukovar osnovan je 3. studenoga 1997. godine.

U prosincu 1997. godine Vijeće sigurnosti potvrdilo je završetak mandata UNTAES-a u republici Hrvatskoj. U Domu kulture u Borovu Naselju 15. siječnja 1998. godine održana je svečanost kojom je obilježen kraj mandata i ovlasti prijelaznog upravitelja i konačno integriranje hrvatskog Podunavlja u Republiku Hrvatsku. Predsjednik Tuđman je u Zagrebu dodijelio “Spomen medalje za Vukovar” zaslužnim pojedincima.

Centar grada u predvečerje.

U 1998. godinu gradska uprava ušla je potpuno organizirana sa stalnim sjedištem u Vukovaru, s pet upravnih odjela: za komunalno gospodarstvo i uređenje grada, za društvene djelatnosti, za financiranje, za normativnu djelatnost i opće poslove, za gradsku imovinu i lokalnu samoupravu.

Pod državnom upravom i lokalnim organima vlasti ostao je težak zadatak obnove i povratka prognanika ili sada povratnika. Ministarstvo obnove i razvitka, Regionalni ured za prognanike u Vukovaru i gradske i županijske vlasti u Vukovaru koordiniraju ovaj složeni zadatak. Pri tom nije dovoljna samo načelna podrška.

Vukovarci žele kući, ali na dostojanstven način. Na tom putu ima puno prepreka. Kuće su razrušene, gospodarstvo uništeno. U mnogim hrvatskim stanovima i kućama su naseljeni Srbi. Traži se tzv. dvosmjerni povratak, prvo odlazak Srba u druga hrvatska područja, ili uz naknadu imovine u druge zemlje. Svjetske velesile insistiraju na multinacionalnom programu i testiraju mogućnosti suživota na primjeru Vukovara. To je jedan od glavnih zadataka namijenjen Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, koja promatra stanje u hrvatskom Podunavlju.

Iz raspoloživih se podataka vidi da je vrlo mala materijalna pomoć pojedinih država i međunarodne zajednice u obnovi Vukovara. Glavnina uloženih i planiranih sredstava pada na hrvatsku državu. Održane su dvije donatorske konferencije. Ministarstvo obnove i razvitka pripremilo je knjigu “Vukovar izazov obnove” u kojoj su ponuđena 43 objekta. Svaka hrvatska županija obnovit će po jedan značajan objekt. Pripremljen je novi generalni urbanistički paln i detaljni planovi grada.

Panorama grada Vukovara u centru.

Neke stambene zgrade u Vukovaru već su obnovljene, također i u Borovu naselju, i neki objekti javne namjene. Prvi vukovarski povratnici dobili su ključeve stanova. Potpisan je i Ugovor za obnovu 2000 objekata u Vukovaru, no to je tek početak - za sada se vratio vrlo mali broj povratnika Hrvata. Slijedi složeni put uspostave povjerenja.

Vukovar je teško stradao, treba ga izgraditi, a jednako tako i udahnuti mu dušu, da bude moderan, prepoznatljiv grad, kojeg treba voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili.