Progonstvo

Nakon okupacije Vukovara, nastavljaju se patnje i stradanja vukovarskog stanovništva. Suprotno normama međunarodnog humanitarnog prava neprijateljska vojska, u suradnji s dijelom domaćeg srpskog stanovništva, izvršila je masovno ubijanje zarobljenika (civila, ranjenika i branitelja Vukovara).

Više od 5000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiju (Sremska Mitrovica, Begejci, Stajićevo, ...). Logoraši su tjerani na robovski rad i pretrpjeli su teška zlostavljanja. Posredstvom Međunarodnog Crvenog križa i hrvatske Komisije za razmjenu zarobljenih osoba obavljene su razmjene zarobljenika. U prvoj polovici 1992. Godine kod Nemetina, Lipovca i Sarvaša oslobođeno je 4247 zarobljenika od toga 3048 Vukovaraca. U kolovozu iste godine, nakon devet mjeseci logoraškog života, oslobođeno je 726 zarobljenika, većinom Vukovaraca.

djevojčica sa suzama
Željka Jurić, 6 godina

Hrvatske vlasti i udruge osnovane s ciljem da tragaju za brojno nasilno odvedenim i zarobljenim osobama objavile su 1995. Godine da je još uvijek nepoznata sudbina 2865 osoba, od toga 1247 iz Vukovarsko-srijemske županije. Do današnjeg je dana nepoznata sudbina brojnih nasilno odvedenih osoba.

Hrvati i nesrpsko stanovništvo protjerano je s vukovarskog područja, s tim da im je oduzeta imovina i poslije teškog puta preko Srbije i Bosne došli su na slobodno hrvatsko područje. Nakon prvog prihvata u sabirnim središtima, gdje su im humanitarne organizacije pružile prvu pomoć, prognanici su smješteni u domovini i inozemstvu. Prema popisu prognanika 1994. Godine evidentirana je 31732 osobe s vukovarskog područja. Iz grada Vukovara popisano je 7677 domaćinstava (Vukovar 5090, Borovo Naselje 2346, Sotin 241), ili ukupno 20540 osoba (Vukovar 13486, Borovo Naselje 6348, Sotin 781). Po nacionalnosti iz grada Vukovara, od ukupno 20540 osoba, 18753 su Hrvati, Rusini i Ukrajinci 519, Srbi 481, Mađari 288 i ostali 499. U organiziranom smještaju nalazilo se tada 4187 domaćinstava, a u inozemstvu 1570 osoba. Prognani Vukovarci bili su smješteni na 563 mjesta u Republici Hrvatskoj.

Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske utemeljen je već krajem studenoga 1991. Godine. Tijekom višegodišnjeg progonstva donijet je niz uredbi i propisa o zbrinjavanju i pravima prognanika, Uvjeti boravka prognanika, smještaj i prehrana bili su vrlo različiti i često loši. Prvih godina prognanicima se posvećivala veća pažnja. Pored brige hrvatskih vlasti i humanitarnih institucija u početku je primana značajna humanitarna pomoć iz inozemstva. Posebno treba istaći brigu za djecu poginulih i nestalih branitelja i civila.

Kako se progonstvo produžilo, položaj prognanika se pogoršavao. Mnoga obećanja nisu izvršena, zagarantirane novčane naknade su kasnile i slično. Prognanici su govorili o tome da su zaboravljeni. Najteže je bilo podnositi udaljenosti od doma. Vukovarskim prognanicima gotovo kroz cijelo razdoblje nije bilo omogućeno da posjete svoje područje. U sito vrijeme svjetska je javnost sve više izjednačavala agresora i prognanike koji su žrtva agresije na Hrvatsku.

Prognanici su osjećali da su izgubili dostojanstvo života. Pored svega prognani Vukovarci nisu klonuli duhom, sve vrijeme su vjerovali u povratak, ali nitko nije ni pomišljao da bi to moglo potrajati sedam godina.

Prograničko naselje

Zajednica prognanika Hrvatske pokrenula je brojne aktivnosti, organizirala proteste, sve s ciljem poboljšanja položaja prognanika i bržeg povratka. Vukovarski prognanici organizirali su raznovrsne oblike društvenog i kulturnog života. Prvih dana djelovao je samo Crveni križ Vukovar, koji je imao značajnu ulogu u podjeli humanitarne pomoći i traženju nestalih osoba. “Klub Vukovaraca” u Zagrebu, bio je značajno mjesto susreta, a uskoro su osnovani klubovi u još dvadesetak mjesta Hrvatske. Teško pitanje nasilno odvedenih i zarobljenih Vukovaraca dovelo je do osnivanja nekoliko udruga, kao i “Vukovarske majke” i dr. Iz njihove aktivnosti izrastao je “Zid bola” sazidan od crvenih i crnih opeka, pred komandom UNPROFOR-a u Zagrebu, te brojna okupljanja i protesti u zemlji i inozemstvu. Udruga hrvatskih udovica Domovinskog rata, zatim udruge invalida i branitelja Domovinskog rata vodile su kontinuiranu brigu za prava svojih članova. Bilo je pokušaja postrojavanja 204. Vukovarske brigade, ali do toga nije došlo radi neusuglašene evidencije branitelja. Spomenicu Domovinskog rata dobilo je 272 Vukovaraca.

Organizirali su se vukovarski studenti, pokret “Zeleni Vukovara”. Okupljali su se športaši (veslanje, nogomet, lovstvo, šah). Osnivanjem hrvatskog KUD-a “Dunav” u zagrebu zapažen je uspjeh postigao Dječji pjevački zbor “Mali Vukovarci”, tamburaška i folklorna sekcija, brojnim nastupima u zemlji i inozemstvu, pronoseći ime Vukovara.

Vukovarski franjevci vodili su brigu o vukovarskom puku u progonstvu, održavajući brojne vjerske obrede u prognaničkim naseljima, Franjevačkoj crkvi Sv. Križa na Sigetu i Sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.

Sve ove aktivnosti vukovarskih prognanika odvijale su se daleko od Vukovara jer hrvatska vlast nije imala pristupa na okupirano područje. Hrvatska država prihvatila je dolazak međunarodnih snaga UNPROFOR-a. Na temelju plana Cyrusa Vancea ove su snage trebale izaći na hrvatske granice i osigurati povratak prognanika. Međutim, UNPROFOR, koji je zauzeo svoje položaje u hrvatskom Podunavlju i drugim hrvatskim područjima u proljeće 1992. Godine samo je donekle ostvario prekid neprijateljstava. U isto vrijeme ove su snage zapravo zatvorile okupirano područje, omogućile daljnji progon nehrvatskog pučanstva i naseljavanje srpskog stanovništva.

Hrvatske vlasti i prognanici na brojnim protestnim skupovima tražili su da UNPROFOR ispuni svoju zadaću ili da ode. Međurim, Vijeće sigurnosti UN je brojnim rezolucijama produžavalo mandat. Za vrijeme UNPROFOR-a ni jedan prognanik se nije vratio, čak nije bilo dozvoljeno ni posjećivanje groblja. Prilike se nisu promijenile ni nakon novog mandata međunarodnih snaga i imena u UNCRO. Naročito je bilo bolno što otvoreno pitanje zarobljenih i nasilno odvedenih nije bilo riješeno. Svjetske velesile očito su bile nepravedne prema Hrvatskoj i Vukovaru kao simbolu otpora i tolerirala se nedjelotvornost UNPROFOR-a sve do 1995. godine.

Povjereništvo za općinu Vukovar u progonstvu počelo je raditi već 2. siječnja 1992. godine (na čelu je povjerenik Stjepan Vill, dok se iz logora nije vratio Marin Vidić-Bili). U prosincu iste godine uvodi se nova organizacija općinske uprave, s odjelima za opću upravu, gospodarstvo, društvene djelatnosti, graditeljstvo, katastar i geodetske poslove, te Ured za obranu koji kasnije prelazi u nadležnost Ministarstva obrane.

Općinska uprava Vukovara obavlja raznovrsne poslove za potrebe za prognanog pučanstva, primjerice izdaje osobne dokumente, sudjeluje u koordinaciji smještaja prognanika, surađuje s državnim organima.

Krajem 1992. godine doneseni su novi zakoni kojima se uvodi novo teritorijalno ustrojstvo. Poslovi državne uprave prelaze u nadležnost novo ustrojenih županija, a gradovi i općine dobivaju ovlasti lokalne samouprave. Grad Vukovar (Vukovar, Borovo Naselje i Sotin) ulaze u sastav Vukovarsko-srijemske županije. Vukovar sada ima gradsko vijeće i Gradsko poglavarstvo na čelu s gradonačelnikom (prvi gradonačelnik je Marko Nikolašević, zatim dr. Jure Kolak). Vukovar je određen za sjedište županije, koje je privremeno u Vinkovcima.

U svim ovim događajima i životu Vukovaraca u progonstvu značajnu ulogu imala je Hrvatska demokratska zajednica kao objedinjavajuća snaga u borbi za hrvatske interese, što je potvrđeno više puta na održanim izborima. Članovi ove stranke imali su apsolutnu većinu u organima gradske uprave.

Donesen je niz dokumenata, kao “program rada i života u progonstvu” (1993.), Statut grada Vukovara (1994.), predložen je državnim vlastima “Zakon o Vukovaru”, ali nikada nije usvojen, jer je u međuvremenu donijet zakon o područjima od posebne državne skrbi.

U travnju 1996. godine izabrano je novo Poglavarstvo grada Vukovara na čelu s gradonačelnikom Vladimirom Štenglom. Otprilike u isto vrijeme u hrvatskom Podunavlju počinju djelovati nove međunarodne snage UNTAES, čime su počele odlučujuće završne pripreme za povratak.

Najveće poduzeće “Borovo” poslovanje je temeljilo na trgovačkoj mreži, svom pogonu u Donjem Miholjcu i poslovnoj suradnji s ulaganjem vlastitog znanja i kapitala. Tako su stvoreni uvjeti za zapošljavanje malog dijela radnika, ali i za zbrinjavanje 6000 radnika. Vukovarski poljoprivredni kombinat VUPIK ostvario je poslovnu suradnju s poduzećima u Hrvatskoj primjenom vlastite tehnologije u vinogradarskoj i ratarsko-povrtlarskoj proizvodnji na otoku Unija. Vukovarska tekstilna industrija VUTEKS je primjenila svoju tehnologiju u proizvodnji pokrivača u Vinkovcima, gdje je kasnije otvoren suvremeni pogon “Vuteks-Feniks”.

Vukovarska banka djelovala je u Zagrebu s puno teškoća, bez značajnijeg kapitala. Pred kraj prognaničkog razdoblja došla je pod stečaj. U skladu s procesima privatizacije vukovarska poduzeća registrirana u progonstvu prošla su ovaj proces. S puno teškoća i bez točnih pokazatelja o vrijednosti imovine vezana su uz državni Fond za privatizaciju kao dionička društva.

Društvene djelatnosti našle su se u progonstvu u teškim uvjetima, školska djeca raspoređena su u škole u Hrvatskoj ovisno o smještaju. Oko 250 učitelja i profesora iz Vukovara uključeni su u nastavni proces. Djeca predškolskog uzrasta također su raspoređena po vrtićima širom domovine, a uz neka prognanička naselja osnovane su i igraonice. Zdravstveni radnici prognani iz Vukovara uključeni su u zdravstvene ustanove, najviše u Zagrebu.

Gradski muzej Vukovar u progonstvu nastavio je intenzivan rad u zagrebu. Glavne aktivnosti usmjerio je na prikupljanje podataka i pokretanje inicijativa za povrat otuđene spomeničke baštine, koja se nalazi u Srbiji. Međunarodne organizacije (UNESCO, ICOM) podržale su ove programe. Provedena je velika uspješna akcija prikupljanja likovnih dijela za Vukovar, te je na međunarodnoj razini dobijeno 1500 umjetnina. Muzej je organizirao brojne izložbe, predavanja i predstavljanja knjiga o Vukovaru širom Hrvatske i inozemstva. Zapažene su izložbe u Beču, Parizu i Varšavi.

Izdavačka djelatnost, koju su pokrenuli Gradski muzej i Gradsko poglavarstvo Vukovar, ali i brojni drugi izdavači rezultirala je brojnim knjigama. Radi se o povijesnim sadržajima, kulturnoj baštini, Domovinskom ratu, zločinima počinjenim nad vukovarskim Hrvatima i dr. Na ovaj način prezentirana je svijetu istina o hrvatskom Vukovaru.

Vrlo značajnu ulogu imala su sredstva informiranja. Od svibnja 1992. Godine izlaze u Zagrebu “Vukovarske novine”, kao dvotjednik. Postaju nezaobilazno glasilo koje informira, potiče i ohrabruje prognanike. Radio Vukovar, koji je u vrijeme bitke za Vukovar 1991. godine bio jedina veza sa svijetom iz okupiranog grada, nastavio je djelovanje u progonstvu od rujna 1992. Godine. Emitirao je svoj program u Vinkovcima, koji se je čuo i na okupiranom području. Pred kraj prognaničkog razdoblja Radio Vukovar je dobio suvremenu opremu. Kulturna, izdavačka i informativna djelatnost Vukovaraca u progonstvu imale su veliki utjecaj na širenje istine o Vukovaru i stjecanju brojnih prijatelja. Ostvareni su brojni kontakti s gradovima u zemlji i inozemstvu. Došlo je do utemeljenja prijateljstva, razmjena delegacija, humanitarne pomoći, organiziranog odmora djece i drugih oblika pomoći podrške.